Od utorka, 23. studenoga, HTV počinje emitirati dokumentarnu seriju vlastite produkcije "Hrvatsko proljeće", čijih će se devet 50-minutnih epizoda prikazivati utorkom na HTV-u 1 oko 20.10 sati. Redatelj je Miljenko Bukovčan, dok je scenarist Siščanin Hrvoje Klasić (38), asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I Sisak je našao svoje mjesto u seriji.
Dević ne sluša Webera
Sisak je krajem 60-ih jedna od najindustrijaliziranijih općina u SFRJ, a sve tvornice rade u punom pogonu. Bio je grad mješovitog sastava stanovništva, ali imao i četvoricu ljudi koji su bili u političkom vrhu tadašnje Jugoslavije. Miku Špiljka, Marijana Cvetkovića, Ivana Gošnjaka i Vladu Janjića Capu zvali su Sisačka grupa. Bili su ljudi od Titova povjerenja i imali velikog utjecaja na Sisak gdje god bili.
– Specifičan je tada u Sisku animozitet na relaciji Sisak – tvrtka Željezara, koju vodi Norbert Weber, sisački vladar iz sjene. On vlada Siskom bez problema do 1969. godine, kada se prvi put događa da se čovjek koji je izabran za gradonačelnika Siska, a to je Dnjepar Dević, otima kontroli Webera i Željezare. Dević donosi odluke s kojima se Weber ne slaže. S druge strane, ako se Željezara može nazvati kao projugoslavenska, Rafineriju se gleda kao nacionalističku. I zbog tog trokuta Sisak-Rafinerija-Željezara dogodit će se najviše stvari u Hrvatskom proljeću na ovom području – kazuje Klasić.
Zahvatio ih domino efekt
Uz taj trokut Hrvatsko će proljeće kao svoje "žrtve" ostaviti i Đuru Brodarca, tada mladog i vrlo perspektivnog političara koji je s nepunih 30 godina, već saborski zastupnik te generala Janka Bobetka. Zbog svojih izjava koje se tretiraju kao nacionalističke Brodarac će kasnije biti kažnjen, a općenito se smatralo da je njemu i Deviću mentor upravo Janko Bobetko, član Centralnog komiteta SKH.
– Kao što su se ljudi u Zagrebu dijelili na Bakarićevu i Savkinu grupu, tako su se i ljudi na terenu grupirali prema njima, pa se događalo da su Vladimir Bakarić i Milutin Baltić često u Željezari, a Savka Dabčević Kučar u Rafineriji. Tako ih je zatekao i domino efekt nakon Karađorđeva jer su čistke išle prema dolje i na terenu, pa su ljudi iz Savkine i Tripalove "grupe" bili smijenjeni i degradirani – dodaje Klasić.
Pobuna radničke klase
Tito je nakon Karađorđeva, u prosincu 1971. godine, mislio da će Savka i Miko Tripalo sami dati ostavke, no kako to nije bio slučaj, dogovoreno je da se radnička klasa pobuni. Tako je prvi telegram u kojoj se javno, imenom i prezimenom, traži smjena hrvatskog čelništva na čelu s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević-Kučar došao iz sisačke Željezare, a nakon toga Tito i Bakarić su imali odriješene ruke.
